Ako prenesemo svoj um u kompjuter, da li ćemo postati besmrtni ili samo roboti?

Učitavanje uma bi moglo zapravo ponuditi nešto najbliže istinskoj besmrtnosti. Kao što trenutno čuvamo datoteke na vanjskim diskovima i mjestima za pohranu, vaš preneseni um mogao bi se bezbrojno puta kopirati i čuvati na sigurnim mjestima.

AUTOR: Quartz
OBJAVLJENO: 12.05.19 u 11:27
MONTHLY_RATE_LIMIT_EXCEEDED
Besmrtnost je postala sekularno pitanje. Oslobođena od vlasti bogova i anđela, sada je postala predmet ozbiljnih ulaganja - intelektualnih i finansijskih - od strane filozofa, naučnika i investitora iz Silicijske doline. Nekoliko stotina ljudi već je odabralo da budu "krioprezervirani" umjesto da jednostavno umiru jer čekaju da nauka napreduje i da im pruži drugu priliku za život. No, ako tretiramo smrt kao problem, koje su etičke implikacije vrlo spekulativnih "rješenja" koja se razmatraju?

Naravno, trenutno ne možemo postići ljudsku besmrtnost i ne zna se da li ćemo ikada moći. No, postoje dvije hipotetske opcije koje su privukle najveći interes i pažnju: tehnologija podmlađivanja i prebacivanje uma u kompjuter, prenosi Quartz.

Baš poput futurističke fontane mladosti, podmlađivanje obećava uklanjanje i obnavljanje štete koju je starenje izazvalo na ćelijskom nivou. Gerontolozi poput Aubrey de Gray tvrde dkako je starenje bolest koju možemo izbjeći tako što ćemo naše ćelije zamijeniti ili popravljati u redovnim intervalima. Praktično govoreći, to bi moglo značiti da svakih nekoliko godina posjećujemo kliniku za podmlađivanje. Doktori ne bi samo uklonili zaražene, kancerozne ili na druge načine nezdrave ćelije, nego bi također poticali zdrave da učinkovitije regeneriraju i uklanjaju akumulirane otpadne proizvode. Taj duboki makeover bi "vratio sat" naših tijela i za posljedicu bi imali fiziološki mlađi izgled od naših stvarnih godina. Međutim, u isto vrijeme bi ostali jednako osjetljivi na smrti od akutnih trauma, trovanja i ozlijeda kao i prije.

Podmlađivanje se čini kao poprilično nisko-rizično rješenje, budući da poboljšava inherentnu sposobnost tijela da se brine za sebe. No, ako zaista želite vječni život u biološkom tijelu, onda bi morali voditi izuzetno siguran život. Morali bi izbjegavati bilo kakav rizik od fizičkih povreda što bi vas pretvorilo u najnapetije osobe u historiji svijeta.

Druga opcija bi bila prenos uma, tokom kojeg se vaš mozak digitalno skenira i kopira na kompjuter. Ova metoda pretpostavlja kako je svijest slična softveru koji se nalazi na nekoj vrsti organskog tvrdog diska i da je ono što zapravo čini vas zapravo suma svih informacija pohranjenih u mozgu i stoga bi trebalo biti moguće preseliti svijest na drugo mjesto ili platformu. Navedeno predstavlja izuzetno kontroverzan stav. Međutim, zanemarimo pitanje gdje bi se "vi" zapravo nalazili i razmislimo o ideji da bi jednog dana moglo biti moguće replicirati mozak u digitalni oblik.

Za razliku od pomlađivanja, učitavanje uma bi moglo zapravo ponuditi nešto najbliže istinskoj besmrtnosti. Kao što trenutno čuvamo datoteke na vanjskim diskovima i mjestima za pohranu, vaš preneseni um mogao bi se bezbrojno puta kopirati i sačuvati na sigurnim mjestima ostavljajući iznimno malu mogućnost da bilo koja prirodna ili umjetna katastrofa uništi sve kopije.

Unatoč ovoj prednosti, učitavanje uma sa sobom nosi teška etička pitanja. Neki filozofi, poput Davida Chalmersa, smatraju kao postoji mogućnost da bi se vaš preneseni um činio funkcionalno identičnim vašem starom ja, bez ikakvog svjesnog iskustva svijeta. U tom slučaju bi bili više kao zombi nego osoba, a kamo li ono što ste bili. Drugi, poput Daniela Dennetta, tvrde kako to uopšte ne bi bio problem. Funkcionalno identična kopija, bez obzira na podlogu na kojoj se pokreće, ne bi mogla biti ništa drugo nego vi.

Pored toga, ne možemo predvidjeti posljedice po mozak u trenutku prenošenja. Da li bi osjećali neku vrstu sloma odmah nakon transfera ili nešto sasvim drugo. Šta ukoliko je cijeli proces, uključujući i vaše postojanje u obliku digitalnog bića, toliko kvalitativno drugačiji od biološkog postojanja da postanete izuzetno uplašeni ili čak katatonični? Ako je tako, što ukoliko ne možete komunicirati s ljudima ili se isključiti? U ovom slučaju, vaša besmrtnost bi više predstavljala prokletstvo nego blagoslov. Smrt, nakon svega, uopšte ne bi bila loša, ali nažalost možda više neće biti opcija.
Drugi problem se odnosi na mogućnost kopiranja prebačenog uma i pokretanja kopije istodobno s originalom. Jedan od najpopularnijih stavova u filozofiji jeste da vaš bitak zavisi o vašem ostanku kao jedne osobe. Drugim riječima, "fisija" vašeg identiteta bila bi jednaka smrti. To znači: ukoliko bi se vaša ličnost razdvojila na Vi1 i Vi2, prestali bi postojati i bili bi mrtvi za sve namjere i svrhe. Neki mislioci, poput pokojnog Dereka Parfita, tvrdili su da, iako možda nećete preživjeti fiziju, sve dok svaka vaša nova inačica ima neprekinutu vezu s originalom, da je to jednako dobro kao i obični opstanak.

Koja je opcija etički ispravnija? Prema našem mišljenju, "puko" podmlađivanje bi vjerovatno predstavljalo manje problematičan izbor. Da, izbacivanje smrti iz života bi uveliko pogoršalo naše postojeće probleme prekomjernog broja populacije i nejednakosti, no ti problemi bi nam barem bili poznati. Možemo biti sigurni da bi pomlađivanje povećalo jaz između bogatih i siromašnih, i na kraju bi nas prisililo da donesemo odluke o korištenju resursa, bilo da ograničimo brzinu rasta stanovništva ili nešto drugo.

S druge strane, prenos uma u kompjuter bi otvorilo mnoštvo novih i nepoznatih etičkih problema. Prenešeni umovi bi mogli predstavljati radikalno novu sferu kada je riječ o moralnim pitanjima. Na primjer, često smatramo kognitivne sposobnosti važnim za moralni status pojedinca (što je jedan od razloga zašto ljudima pripisujemo viši moralni status od komaraca). No, bilo bi teško shvatiti kognitivne kapacitete uma koji se može pojačati bržim kompjuterima i koji mogu međusobno komunicirati brzinom svjetlosti jer bi ih to učinilo neusporedivo pametnijim od najinteligentnijeg biološkog čovjeka. Kao što je ekonomist Robin Hanson tvrdio u Age of Em (2016), u tom slučaju bi trebali pronaći pravednije načine reguliranja interakcija između i unutar starih i novih domena, to jest između ljudi i prenešenih umova, kao i između prenešenih umova. Štoviše, začuđujuće brzi razvoj digitalnih sistema znači da imamo jako malo vremena da odlučimo kako provesti čak i minimalne regulacije.

Šta je s ličnim, praktičnim posljedicama vašeg izbora besmrtnosti? Pod pretpostavkom da ste nekako doživjeli budućnost u kojoj su dostupni podmlađivanje i prenos uma, vaša odluka će zavisiti od količine i vrste rizika kojeg ste spremni preuzeti. Podmlađivanje se čini kao najlogičnija opcija, iako će vas natjerati da budete još više zaštitnički nastrojeni prema svom tijelu. Prenošenje uma bi otežalo uništavanje vašeg uma, barem u praktičnom smislu, ali nije jasno da li ćete uopšte preživjeti u bilo kojem obliku ukoliko vas kopiraju nekoliko puta. To je potpuno neistražen teritorij s mnogo većim rizicima od opcije podmlađivanja. Unatoč tome, mogućnost oslobođenja od naših smrtnih okova je neupitno privlačna ideja, i ukoliko ikada postane opcija, na ovaj ili onaj način, mnogi će vjerovatno zaključiti kako je vrijedno rizika.
 
Za Front Slobode prevela Esma Klico