Zaštita privatnosti je kolektivno pitanje

Zaštita privatnosti nije samo čin brige o sebi. To je i čin brige o drugima.

AUTOR: Carissa Véliz/New Statesman
OBJAVLJENO: 30.10.19 u 12:24
http://bit.ly/2otvG79
Ljudi često daju osobna objašnjenja za to štite li privatnost svojih podataka ili ne. Oni koje pitanja privatnosti ne zabrinjavaju često kažu da nemaju što skrivati. Oni koji se brinu kažu da ih čuvanje njihovih osobnih podataka štiti od hakera ili beskrupuloznih tvrtki. Oba stava pretpostavljaju da je briga o i zaštita privatnosti osobna stvar. To je česta zabluda.

Lako je pretpostaviti da su neki podaci "privatni" i da je njihova zaštita osobna stvar. No, privatnost je istovremeno i osobna i kolektivna stvar jer se podaci rijetko koriste na individualnoj osnovi.

Pretpostavimo, na primjer, da ste kupili komplet za DNK test. Za otprilike 220KM možete predati svoj uzorak sline zajedno s nekim od svojih prava na svoje genetske podatke. U zamjenu za to, dobit ćete izvještaj o svom zdravlju i porijeklu koji ima prosječnu stopu lažno pozitivnih rezultata od otprilike 40%. DNK test u privatnoj tvrtki ugrožava vašu privatnost što može imati posljedice na to hoćete li u budućnosti dobiti osiguranje.

Međutim, ono što je manje očito, vaš DNK test također mijenja privatnost vaših (bližih ili daljih) srodnika. Iako vas genetičke informacije čine time tko jeste, dijelimo oko 99,9% genetičkog sastava s drugima. Sličnosti i razlike u našim genima omogućuju donošenje zaključaka, a vaš DNK se može koristiti u razne svrhe. Možda će vas usrećiti ako upravo vaš DNK pomogne u hvatanju opasnog zločinca ukoliko živite u demokratskoj zemlji. No, što ako se on koristi za deportaciju izbjeglica ili za hvatanje političkih disidenata u autoritarnim zemljama? Što ako vaši unuci budu uskraćeni za neku priliku zbog vaše odluke za DNK testiranje? Što ako zbog DNK testa vašeg rođaka upravo vi postanete osumnjičeni?

Genetske veze samo s jedan od mnogo načina na koji se vaša privatnost isprepliće s privatnošću drugih. Uzmimo primjerice skandal Cambridge Analytic. Samo 270.000 korisnika Facebooka pristalo je da se njihovi podaci prikupljaju. Ostalih 87 milijuna ljudi bili su prijatelji onih koji su pristali, a njihovi su podaci prikupljeni bez njihovog znanja ili pristanka. Neki od ljudi koji su preuzeli aplikaciju koja je prikupljala podatke omogućili su Cambridge Analytici pristup njihovim privatnim porukama, opet bez znanja ili pristanka ljudi s druge strane tih razgovora. Uz prikupljene podatke tvrtka je izgradila psihološke profile i pokušala ih spojiti s biračima širom svijeta koji nisu ni povezani s 87 milijuna ljudi čiji su podaci ukradeni.

Budući da smo međusobno isprepleteni na načine koji nas čine ranjivim, odgovorni smo i za privatnost drugih. Ja bih primjerice mogla biti izuzetno oprezna sa svojim brojem telefona i fizičkom adresom. No, ako me imate među kontaktima na svom mobilnom telefonu i zatim date tvrtkama pristup tom telefonu, moja privatnost će biti ugrožena bez obzira na mjere predostrožnosti. Zbog toga ne biste trebali pohranjivati ozbiljnije i osjetljivije podatke u svoj adresar, objavljivati fotografije drugih bez njihova dopuštenja ili čak nepotrebno izlagati vlastitu privatnost. Kada izlažete podatke o sebi, gotovo uvijek izlažete i podatke o drugima.

Jednako kao što kršenje privatnosti može biti uzrokovano kroz pojedinca ili kolektiv, tako i posljedice narušavanja privatnosti također mogu biti pojedinačne ili kolektivne. Kao pojedinac možete pretrpjeti krađu identiteta, javno poniženje, iznudu ili diskriminaciju zbog toga što drugi o vama znaju više nego što bi trebali. U društvu, kultura izloženosti može naštetiti našem socijalnom tkivu, ugroziti nacionalnu sigurnost, u nekim slučajevima čak ugroziti demokraciju.

Život u kulturi u kojoj bi bilo što što učinite ili kažete može prenijeti milijunima drugih ljudi čini znatan pritisak na ljude. Kad vjerujemo da drugi neće prenijeti ono što kažemo, vjerojatnije je da ćemo biti iskreni, smjeli i originalni. Kultura privatnosti potrebna je za uživanje u intimnim razgovorima s drugim ljudima, iskrenim raspravama u zatvorenom okruženju i uspostavljanju veza na kojima se temelje liberalna društva. Stalni nadzor i javna izloženost stvaraju konformizam i tišinu.

Privatnost može postati i pitanje nacionalne sigurnosti. Na primjer, kada je vojno osoblje SAD-a dijelilo svoje rute za trčanje s fitness tvrtkom Strava, oni nisu razmišljali o tomu da odašilju lokacije vojnih baza.

Skandal Cambridge Analytica ukazuje na to da bi gubitak privatnosti mogao promijeniti čak i političku sliku. Kršenja privatnosti omogućila su izgradnju profila koji su korišteni za targetiranje ljudi propagandom koja je odgovarala njihovim psihološkim tendencijama. Christopher Wylie, zviždač u slučaju Cambride Analytice, rekao je kako vjeruje da opcija izlaska iz EU ne bi pobijedila na referendumu o Brexitu da se ova tvrtka nije umiješala. Ako je u pravu, gubitak privatnosti utjecao je na sve u Velikoj Britaniji.

Zaštita privatnosti, dakle, nije samo čin brige o sebi. To je i čin brige o drugima. Moguće je napraviti analogiju s klimatskim promjenama jer je u pitanju problem koji se može riješiti samo kolektivnim djelovanjem. Iako pojedinci moraju sudjelovati u njegovanju kulture prilagođene privatnosti, baš kao što svi moramo sudjelovati u borbi protiv klimatskih promjena, rješenja koja se oslanjaju na individualnu kontrolu nad osobnim podacima osuđena su na neuspjeh.

S obzirom na kolektivnu prirodu privatnosti, tamnu stranu ekonomije podataka moguće je prikladno ukrotiti jedino koordiniranim djelovanjem i učinkovitom regulacijom. Odabirom proizvoda zbog njihovog poštivanja privatnosti šalje se prava poruka drugima i industriji pruža šansu da privatnsot shvate kao poslovnu priliku i inovaciju koja će ići u našu korist. Zahtjev da institucije zaštite našu privatnost također informira i potiče političare da donose zakone o zaštiti privatnosti. Vlade i tvrtke moraju znati da nam je stalo do naših osobnih podataka i da teret zaštite privatnosti ne može padati samo na pojedince.

Osobni su podaci vrlo vrijedni, ne samo zato što se mogu prodati trećim stranama, nego zato što osnažuju onog tko ih posjeduje. Ako ih dajemo tvrtkama, osnažujemo ih da utječu na naše ponašanje. Ako ih damo vlastima, osnažujemo ih da nas kontroliraju. U osnovi, privatnost je bitna jer održava moć u rukama naroda, kako bi i trebalo biti u demokraciji. Dakle, nemojte prodavati svoju privatnost, a nemojte je davati ni besplatno. Braniti svoju privatnost – našu privatnost – građanska je dužnost.


Piše Carissa Véliz za New Statesman
Prevela: Ružica Ereš