Roditeljstvo u doba digitalne tehnologije: Opasnosti dijeljenja podataka i zaštita djece na mreži

Roditelji postaju sve svjesniji nedostataka aktivnosti na društvenim mrežama i sve su oprezniji oko toga što i kako dijele. Ovaj trend je potaknut čestim skandalima koji su uključivali Facebook i privatnost podataka kroz posljednjih nekoliko godina, zbog čega sve veći broj korisnika razmišlja o tom što dijeli na platformama društvenih medija.

AUTOR: Interesting Engineering
OBJAVLJENO: 11.11.19 u 13:53
http://bit.ly/2QhRa2D
Javili ste se na oglas za posao iz vaših snova. Konačni izbor sveo se na vas i jednog drugog kandidata. Naposljetku, budete odbijeni. To vas rastuži, ali pokušate krenuti dalje. No, ne znate da vas je poslodavac odbio zato što je pronašao neke neugodne informacije o vama iz vremena kad ste bili mladi, zahvaljujući tomu što su vaši roditelji često dijelili informacije o vama na društvenim mrežama.

Ovo je vrlo vjerojatan scenarij za današnju djecu koja odrastaju u vremenu kada mnogi roditelji detaljno dokumentiraju njihovo djetinjstvo na raznim društvenim mrežama. Mnogi će mladi ljudi jednog dana biti iznenađeni kada otkriju da su informacije o njima na internetu raznovrsne poput sonogramskih snimaka još kada su bili u maternici, do videozapisa njihovih dječjih izljeva bijesa, objava o njihovim bolestima i o svemu što vole ili ne vole.

Ta će djeca jednog dana odrasti i otkriti da u ogromnim količinama internetskih podataka ima toliko informacija o njima da se može napraviti njihov točan profil ličnosti.

Sharenting – imenica nastala od riječi share (dijeliti) i parenting (roditeljstvo) – može imati i neposrednije učinke od mogućeg gubitka posla, tvrdi profesorica prava na Sveučilištu u New Hampshireu Leah Plunkett u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Sharenting: Why We Should Think Before We Talk About Our Kids Online.

Vrsta podataka koja se može prikupiti na taj način kreće se od blesavih i neozbiljnih do ozbiljnijih stvari poput datuma rođenja i prebivališta, koji se mogu iskoristiti za krađu identiteta, pa čak i do slika koje se mogu zloupotrijebiti u ilegalne svrhe poput dječje pornografije.

Osoba ne mora biti razmetljiva da bi bila dijelom ovakvog ponašanja, jer se ova praksa pojavljuje i kod najdiskretnijih roditelja. Korištenje aplikacija za plodnost, kamera za praćenje bebe pa čak i pohranjivanje dječjih fotografija u oblaku su oblici ovakvog ponašanja jer na taj način djecu pretvaramo u podatke koji hrane široki raspon algoritama bez njihova pristanka.

Plunkett objašnjava da je problem sharentinga u tome što praksa nije pravno regulirana.

"U SAD-u ne postoji svevobuhvatni zakon o digitalnoj privatnosti mladih. Postoje zakoni kojima se štiti privatnost čenika, ali ovi zakoni se odnose samo na obrazovna okruženja, a ne na mnoga druga okruženja u kojima djeca i adolescenti provode svoje vrijeme, kao naprimjer kod kuće", rekla je Plunkett za Interesting Engineering.

Zbog nedostatka pravnog okvira, roditelji služe kao primarni čuvari digitalnog života svoje djece, dodaje pravnica: "Te je uloge roditeljima teško smisleno ispuniti jer su pravila privatnosti, uvjeti pružanja usluge i drugi uvjeti davatelja usluge na koje svi pristajemo teška, ako ne i nemoguća za razumjeti".

Stvari se možda čine nešto bolje u Europi, gdje Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) Europske unije pruža određenu zaštitu djece u informacijskom društvu. Prema članku 8., pružatelji internetskih usluga dužni su pribaviti i potvrditi postojanje roditeljskog pristanka prije prikupljanja podataka o djeci mlađoj od 16. godina; a prema članku 17. uvodi se takozvano "pravo na brisanje" odnosno "pravo da budemo zaboravljeni", koje pojedincima omogućuje da zatraže brisanje svojih mrežnih podataka. Ako se podaci tiču djece pružatelji internetskih usluga posebno moraju voditi računa da te podatke izbrišu u skladu s ovim člankom.

Međutim, takve zakonske odredbe ne zaštićuju djecu u potpunosti od prakse sharentinga, tvrdi Plunkett.

"Zakon ne štiti djecu od vanrednih opasnosti koje bi ih mogle zadesiti zbog digitalnog izlaganja njihovih privatnih podataka, poput zlostavljanja od strane odraslog predatora koji detalje o njihovom životu saznaje iz profila njihovih roditelja na društvenim mrežama koje kasnije koriste da dođu do svojih žrtava", rekla je pravnica.

Djeca su često premlada da bi dala pristanak za to da roditelji dijele podatke o njima na internetu, kao i da bi uopće razumjeli što se događa. Pored toga, odrastanje u doba interneta znači da je privatnih prostora u kojima se djeca mogu igrati i učiti sve manje.

Kako objašnjava Plunkett, "čak i ako djeca ostanu sigurna od potencijalnih predatora i drugih opasnosti [iz stvarnog života], njihov osjećaj sebe vjerojatno će biti narušen ukoliko nemaju privatni prostor za igru. Ako roditelji dijele sve što žele, uskraćuju svoju djecu privatnih, zaštićenih prostora da se igraju ili pak da pogriješe i da odrastu i postanu bolji ljudi naučivši iz tih svojih grešaka. Ako se djeca osjećaju nesigurno u svojim domovima i drugim intimnim prostorima, bit će im teško pratiti vlastiti tijek formiranja identiteta".

Jednom kada mališani postanu dovoljno stari za izražavanje vlastitog mišljenja, često imaju problem s onim što njihovi roditelji čine na mreži. Jedno Microsoftovo istraživanje provedeno ove godine s tinejdžerima u dobi od 13 do 17 godina iz 25 zemalja svijeta otkrilo je da 42% njih ima problem s onim što njihovi roditelji objavljuju o njima na društvenim mrežama.

Jacqueline Beauchere, Microsoftova glavna službenica za internetsku sigurnost, vjeruje da se informacije prikupljene iz objava na društvenim mrežama "mogu zloupotrijebiti u raznim mrežnim shemama socijalnog inženjeringa, sastavljenim kako bi djeca i druge mlade osobe postale meta online prevara, krađe identiteta, a u ekstremnim slučajevima može dovesti i do online namamljivanja djece".

Ako netko podigne kredit u ime djeteta, tvrdi Beauchere, dijete vjerojatno neće saznati za to sve dok ne odraste i podnese zahtjev za izdavanje kreditne kartice ili zajam. U međuvremenu, online namamljivanje djece predstavlja najbolji obrazac za regrutiranje terorističkih i ekstremističkih organizacija, trgovinu seksom i druge ilegalne aktivnosti.

Posebno zabrinjavaju, tvrdi Plunkett, slučajevi komercijalnog objavljivanja djece na društvenim mrežama. Plaćanje nekom da stavlja svoju djecu na internet – primjerice kroz vlogove o nečijoj djeci, kako to rade neki roditelji, i postavljanje tih vlogova na YouTube – izaziva zabrinutost ne amo zbog zaštite podataka, nego i zbog nekih etičkih pitanja o djeci koja se koriste kao sredstvo zarade. Dječji rad u tradicionalnom smislu je zabranjen zakonom, ali koncept dječjeg rada u doba društvenih medija nije nam dovoljno poznat, definiran i ne kontrolira se.

Na drugom kraju spektra su oni slučajevi u kojima roditelji koji imaju djecu s određenim oboljenjima ili invaliditetom koriste društvene mreže kako bi povećali svijest o tim stanjima. Prednosti ove vrste korištenja nadmašuju nedostatke povezane s gubitkom privatnosti, tvrdi Plunkett.

Ako se išta može zaključiti na osnovi anegdotalnih dokaza, to je da roditelji postaju sve svjesniji nedostataka aktivnosti na društvenim mrežama i sve su oprezniji oko toga što i kako dijele. Ovaj trend je potaknut čestim skandalima koji su uključivali Facebook i privatnost podataka kroz posljednjih nekoliko godina, zbog čega sve veći broj korisnika razmišlja o tom što dijeli na platformama društvenih medija.

Primjerice, neke poznate ličnosti počele su zamagljivati lica svoje djece u objavama na društvenim medijima, a neki ljudi odlučili su uopće ne dijeliti informacije o svojoj djeci na društvenim mrežama kako svojoj djeci ne bi dali internetski identitet prije nego što napune dovoljno godina da bi mogli pristati na to.

Očigledno je da se u današnje vrijeme ne može u potpunosti izbjeći izloženost na internetu. Za roditelje koji žele zaštititi svoju djecu na mreži, ali i dalje biti ukorak s vremenom, Plunkett preporučuje da nađu neke bolje načine za to.

"Na primjer, pohrana fotografija i videozapisa na oblaku putem pojedinačnog računa, bolja je opcija od dijeljenja tih istih fotografija na društvenim mrežama. Da, korištenje usluga za pohranu datoteka u oblaku i dalje se oslanja na komercijalne digitalne tehnike rukovanja privatnim podacima (u ovom slučaju fotografijama), ali ne emitira podatke drugim ljudima kako je slučaj na društvenim mrežama. Iako uvijek postoje rizici pri korištenju digitalne tehnologije, korištenje iste na način koji da manje ljudi vidi podatke pružaju neki osjećaj zaštite privatnosti", zaključuje pravnica.


Prevela: Ružica Ereš