John Harris: Je li duži i zdraviji život vrijedan gubitka najosnovnijih vrsta privatnosti?

Najveći problem je možda to što su čak i najzapaženiji koraci u uređivanju odnosa tehnologije i zdravlja tek početak te to da će vlade i zakonodavci uvidjeti taj problem tek kad ih javnost pritisne zbog toga. U tome leži jedna od središnjih napetosti našeg vremena – sve više i više inovacija tiho revolucionira najosjetljivije aspekte naših života, dok većina odlučuje okrenuti glavu.

AUTOR: John Harris
OBJAVLJENO: 03.02.20 u 13:25
https://bit.ly/2OogjqB
Ugovor tek trebaju odobriti relevantni regulatori, ali Google je gotovo pri kraju kupnje Fitbita – proizvođača nosivih uređaja koji prate spavanje, otkucaje srca, nivo aktivnosti i još mnogo toga. A sve to za "sitniš" od $2,1 milijarde. Ishod je još jedan korak naprijed u Googleovim pokušajima da se probije kroz sljedeću granicu velike tehnologije: zdravstvo.

Prošli mjesec je u članku Financial Timesa o ovom procesu stigla izvanredna izjava jednog od partnera iz tvrtke Health Advances, tehnološke konzultantske kuće sa sjedištem u Massachusettsu. Nosivi uređaji, rekao je, bit će samo jedan mali dio nadolazeće priče: jednako važni su bili "uređaji s noćnih ormarića, senzori u madracima, [i] senzori integrirani u WC sjedala". Takvi izumi, objasnio je, mogu vam se "još više približiti od vašeg pametnog telefona i otkriti stanja poput depresije ili varijabilnosti otkucaja srca".

Napredna društvo brzo stare, a pritisci koji će se odraziti na već opterećene javne usluge su očigledni. Tehnologija nudi neke odgovore: ogromne količine medicinskih podataka mogu pokretati vrstu umjetne inteligencije, čije sposobnosti, pogotovo za ranu dijagnostiku, daleko nadmašuju ljudska bića. To bi zauzvrat moglo dovesti do ogromne računalne snage koja će pratiti vaš svaki otkucaj srca i svaki put kad kihnete. Tehnologija također otvara nove mogućnosti zarade za pružatelje usluga skrbi. Trgujte ogromnim skupovima podataka o pacijentima u zamjenu za usluge ili gotovinu i mogli biste zaraditi ogroman novac: neke procjene govore da bi NHS mogao zaraditi gotovo £10 milijardi godišnje.

U SAD-u već postoje primjeri neizbježne povezanosti tehnologije praćenja sa zdravstvenim osiguranjem, pri čemu se cijene premija smanjuju u zamjenu za pristup osobnim podacima koji se prikupe preko nosivih uređaja (koje tvrtke koriste i za vlastite "korporatine wellness programe"). Političari ovdje s oduševljenjem najavljuju primjenu umjetne inteligencije u medicini, a redovno su tu i priče o sve nevidljivijim granicama između tzv. velike tehnologije i NHS-a.

Tajnik ministarstva zdravstva, Matt Hancock, vrlo je zadovoljan ugovorom potpisanim s Amazonom koji je tvrtki omogućio pristup informacijama NHS-a o "simptomima, uzrocima i definicijama stanja" (a da ne spominjemo "sve povezane sadržaje, na koje se mogu staviti autorska prava, i druge materijale"). Ona ne koristi evidenciju o pacijentima, ali činjenica da će NHS-ova znanja sada biti dostupna putem Echo digitalnih kućnih pomoćnika pokazuje kuda bi stvari mogle krenuti: ljudi će se naviknuti na dijeljenje zdravstvenih podataka, a Amazon će imati još više podataka o njima.

U 2017. godini je otkriveno da je partnerstvo londonskog trusta Royal Free NHS i Googleovog DeepMind odjela prekršilo zakon o zaštiti podataka Velike Britanije kada su medicinski podaci 1,6 milijuna ljudi iskorišteni za razvoj sustava koji analizira akutnu ozljedu bubrega. Prošlog tjedna stigle su vijesti da je španjolski tehnološki i telekomunikacijski gigant, Telefonica – koja u Britaniji posluje kao O2 – dobio pristup zdravstvenim kartonima tisuća ljudi od NHS-ove zaklade za mentalno zdravlje Birmingham and Solihull. Informacije su bile anonimne, ali Telefonica želi razviti algoritam koji će ukazivati na navodne znakove moguće mentalne bolesti pomnim praćenjem svakodnevnog ponašanja ljudi putem njihovih telefona.

Prošlog tjedna razgovarao sam sa stručnjakom za podatke iz Cambridgea, Samom Smithom, jednim od glavnih pokretača, kako ga naziva – "NVO-a za privatnost", Med Confidential. U Velikoj Britaniji, ističe, kompanije "dobivaju podatke o pacijentima ako rade s NHS-om na pružanju skrbi, ako rade istraživanja ili bilo što što je 'u svrhu promicanja zdravlja'". Istina, NHS ima politiku odbijanja takve upotrebe medicinskih podataka, ali, kao što mi je rekao Smith, to gotovo da se i ne objavljuje, te nudi samo široke opcije "da" i "ne", bez ikakve mogućnosti da odaberete tko ili što će dobiti pristup.

Većina ljudi će uraditi ono što ljudi i obično rade: ili neće znati za mogućnost odbijanja ili im neće biti bitno – a oboje znači bezbrižnu predaju osobnih podataka velikom broju tvrtki i organizacija. Inzistiranja na tome da su podaci uvijek "anonimizirani" (ili "de-identificirani") ne umanjuju zabrinutost zbog kršenja privatnosti podataka ili činjenice da umjetna inteligencija može pratiti čak i tobože anonimne podatke do pojedinih pacijenata. Ostaju i pitanja o duboko invazivnim inovacijama za čiji će razvoj neke tvrtke koristiti podatke. Ako želite jednu viziju budućnosti, razmislite o ugovoru koji je Google sklopio s američkom tvrtkom Ascension i činjenici da sada ima pristup medicinskoj evidenciji do 50 milijuna Amerikanaca, sve sa imenima i datumima rođenja. Google inzistira na tome da će strogo razdvojiti te informacije od svojih aktivnosti u oglašavanju i konzumerizmu, ali to ne sprječava veliku zabrinutost nekih ljudi.

Osim toga, neki od najintimnijih osobnih podataka sada idu dosta dalje od samih organizacija koje nas liječe kad smo bolesni. U svijetu postoji preko 300.000 zdravstvenih aplikacija. Za milijune nas u budućnost ćemo se možda susretati s jednim zabrinjavajuće čestim iskustvom: korištenjem svojih telefona i otkrivanjem da nam neki algoritam, koji ne možemo ni shvatiti, odjednom pokaže da imamo rizik od bilo kojeg broja bolesti i stanja, a to ne samo u svrhe reklama za lijekove, hranu i način života, nego i za slanje tih informacija našim poslodavcima i liječnicima. Jedno od središnjih pitanja bliže budućnosti već je očito: hoće li cijena dužeg i zdravijeg života značiti gubitak najosnovnijih vrsta privatnosti?

Fitbit i toaletni senzori predstavljaju jedan aspekt tzv. interneta stvari (internet-of-things). Pomoću 5G tehnologije uskoro će deseci milijardi uređaja – automobila, štednjaka, sustava grijanja – biti povezani. Teoretski, neće biti jako teško povezati, recimo, konzumaciju alkohola, stope vježbanja i odnose s prijateljima – da i ne spominjemo zdravstvene kartone ljudi – i zatim gurkati ili snažno gurati živote ljudi u navodno korisnim smjerovima.

Utilitaristički argumenti za to, povezani s upravljanjem zdravstvenom potrošnjom, unaprijeđenjem medicinskih znanja i maksimiziranjem očekivanog životnog vijeka, su očigledni. No, etički argument protiv većine ovih stvari se čini jednako jasan. Jedino što može uravnotežiti ta dva skupa imperativa je država, a do sada se čini da većina britanskih političara gotovo i nije svjesna ovog novog skupa pitanja, koja zahtijevaju nova pravila i zakone.

Stvari su drugdje malo naprednije. Nekolicina aktivista u Kongresu SAD-a sada redovito predlaže zakone o podacima, privatnosti i pristanku. Demokratska senatorica Amy Klobuchar je prošle godine, zajedno s jednim kolegom iz Republikanske stranke, napisala prijedlog Zakona o zaštiti osobnih i zdravstvenih podataka. U Europi, osnovna logika Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR) i takozvano "pravo na to da budemo zaboravljeni" idu u istom smjeru. Europski kut gledanja, naravno, samo ukazuje na još jedan način na koji bi Brexit i vjerovanje vlade u regulatornu "divergenciju" mogli imati posljedice koje su dosad jedva registrirane.

Najveći problem je možda to što su čak i najzapaženiji koraci u uređivanju odnosa tehnologije i zdravlja tek početak te to da će vlade i zakonodavci uvidjeti taj problem tek kad ih javnost pritisne zbog toga. U tome leži jedna od središnjih napetosti našeg vremena – da sve više i više inovacija tiho revolucionira najosjetljivije aspekte naših života, dok većina odlučuje okrenuti glavu.


Piše John Harris za The Guardian
Prevela: Ružica Ereš

*Foto 2: Forth With Life