Jesmo li pametnim uređajima oduzeli mladima vrijeme za sebe?

Iako je važno ne preuveličavati ovisnost adolescenata o tehnologiji niti pretpostavljati da su adolescenti homogena skupina koja ima iste navike na društvenim medijima, dobro je biti oprezan u vezi toga što predstavlja tako široka odanost tim uređajima.

AUTOR: Johanna Leggatt
OBJAVLJENO: 16.02.20 u 15:17
https://bit.ly/2OZaJuQ
Ima mnogo razloga za zabrinutost kada je u pitanju naš odnos prema tehnologiji, a način na koji nas pametni telefoni i njihove aplikacije čine ovisnim nije najmanji od njih. Zahvaljujući ovim minijaturnim vladarima mnogi od nas se danas mogu "pohvaliti" rasponom pozornosti (i manirima) malog djeteta i, poput zatvorenika na uvjetnoj, time da se ne mogu nigdje maknuti bez svojih elektroničkih nadzornih uređaja.

Kada se odrasli tako ponašaju, to je tužno i neobično, no, kada tinejdžeri uđu u ovaj svijet – ne znajući ništa o drugačijoj stvarnosti – ovaj problem postaje društvena briga.

Zdravstveni stručnjaci upozoravaju na porast anksioznosti i depresije kod tinejdžera ovisnih o pametnim telefonima. U svom članku u The Atlanticu, profesorica psihologije Jean M. Twenge tvrdi da postoji potencijalna povezanost između posjedovanja pametnih telefona i povećanja stope depresije u iGen generaciji (rođeni u razdoblju između 1995. i 2012. godine). Ona piše o djeci koja blagdane provode "družeći se" s prijateljima na mreži, jedva napuštajući svoju sobu, a kamoli da izađu iz kuće. Čini se da njenu zabrinutost dijele i oni o kojima govori: istraživanje Istraživačkog centra Pew iz 2018. godine otkrilo je da 54% američkih tinejdžera smatra da provode previše vremena na internetu.

Nedavno su akademici i istraživači iznijeli tezu da su naši strahovi od utjecaja tehnologije na dobrobit adolescenata pretjerani, a da znanost nema konačne zaključke po tom pitanju. Andrew Przybylski, voditelj istraživanja na Institutu Oxford Internet i Amy Orben, istraživačica u istom institutu i predavačica psihologije na Queen's College (Sveučilište u Oxfordu), ranije su iznijele tvrdnju da "iako je istina da neka istraživanja sugeriraju da mladi koji prijavljuju veće korištenje društvenih medija pokazuju neznatno niže razine blagostanja, većina tih otkrića je nepouzdana i njihovi zaključci mogu biti možda tek nešto više od statističke buke".

U međuvremenu, osnivač laboratorija Stanford Social Media, Jeff Hancock, nedavno je napomenuo: "... ako usporedite učinke svog telefona s pravilnom prehranom ili spavanjem ili pušenjem, oni nisu ni blizu".

No, to ne znači da bismo jednostavno trebali pustiti tehnologiju tako lako. Iako je važno ne preuveličavati ovisnost adolescenata o tehnologiji niti pretpostavljati da su adolescenti homogena skupina koja ima iste navike na društvenim medijima, dobro je biti oprezan u vezi toga što predstavlja tako široka odanost tim uređajima.

U današnje vrijeme djeci je teško isključiti se. Jedna je stvar biti iscrpljen zbog utrke za moći u društvenoj hijerarhiji tijekom nastave, a potpuno druga je otići kući, povući se u svoju sobu, prijaviti se na društvene mreže i shvatiti da vaš dan nikada ne završava – niste bili pozvani na neku zabavu, vaša simpatija još uvijek se nabacuje nekom drugom, a bullying se samo prebacio na internet.

Kao što će vam reći svaki terapeut na svijetu, djetinjstvo je razdoblje u kojem se neizbježno oblikujemo, a tinejdžer koji nema nikakav način da pobjegne od svoje društvene paradigme, bilo ugodne ili destruktivne, je osoba koja je stalno u "načinu rada", ili se u najmanju ruku priprema da to postane. Adolescencija je za mnoge (ako ne i sve tinejdžere) zbunjujuće vrijeme nesigurnih granica i natjecanja identiteta, od kojih se moraju nekad povući, ili pronaći unutarnji obrambeni mehanizam, naučiti se nositi s njima i opstati. Ova pretjerana izloženost pametnim telefonima prijeti gubitku važnog unutarnjeg svijeta kod tinejdžera, a taj se gubitak teško može izmjeriti kroz istraživanja. Na kraju krajeva, teško je pratiti dječju znatiželju koja se nikada ne njeguje, kao i onu osobu koja nikad niste postali, interese koji se nisu uspjeli razviti jer ste slobodno vrijeme provodili prvenstveno na telefonu.

U tom smislu može se tvrditi da se generaciji uskraćuje način na koji bi mogli saznati tko su, što vole ili ne vole, što im pomaže da se osjećaju živo. Sve značajno ostvaruje se u tom prostoru odvojenosti od društvene sfere, dok se na internetu vrti besmisao u svojim beskonačnim iteracijama.

Rasprava među znanstvenicima o vezi između adolescentske tjeskobe i pametnih telefona će se nesumnjivo nastaviti, ali ne može se poreći transformativni učinak koji se javlja kada značajna grupa provodi svoje razvojne godine više na telefonu nego bez njega i ne može razumjeti koncept stvarnosti prije pametnih telefona.

Možda bismo trebali dati prioritet vremenu za sebe ne samo kao načinu opstanka kod predanih profesionalaca, nego kao ljudsko pravo, jednako važno i za adolescente i za iscrpljene roditelje.

Zapravo, adolescentima je više nego ikomu potrebno to važno vrijeme samoće, kada mogu obrađivati emocije ili "ugasiti" mozak; mjesto gdje možete otići kada vas krene gušiti buka vanjskog svijeta ili se jednostavno želite maknuti od svijeta.


Piše Johanna Leggatt za The Guardian
Prevela: Ružica Ereš