Nerzuk Ćurak: Osma ofanziva, drugi put - Putovanje migranata u Evropsku Uniju

"Jer, svi oni zajednički imaju pravô na zemljinu površinu, na kojoj se, pošto je loptasta, ne mogu rasuti u beskonačnost, već jedan mora trpiti drugoga kraj sebe, i niko prvobitno nema više prava da bude na jednom mjestu zemlje nego drugi."

AUTOR: Nerzuk Ćurak
OBJAVLJENO: 17.06.20 u 18:14
https://bit.ly/30NI4Ql
Suvremene migracije, svojom planetarnom rasprostranjenošću, utjecajem na globalni politički, ekonomski i kulturni poredak, nepojmljivom ljudskom tugom i tragedijom, dizanjem žica i zidova od strane uznemirenih vlasti ksenofobnih država koje je geografija smjestila na koridore izbjegličkih putovanja u neizvjesnost, kao i mnogim drugim kriterijima najšire socijalne naravi, pripadaju povijesnom Događaju.

U našem vremenu i prostoru migracije su, pored pandemije virusa korona, drugi apsolutni Događaj, bitni trenutak napredovanja ili nazadovanja čovjeka i čovječanstva kroz historiju:

„Jurila sam prema hrvatskoj granici, sama u svom autu, sve dok me najprije znakovi upozorenja a potom i iznenadna kiša nisu natjerali da usporim. Da nisu, ne bih primijetila dvojicu mladića, tek nešto starijih od mog sina, kako pješice, u sebe i svoju skromnu odjeću usukani od hladne kiše, hodaju rubom ceste prema granici. Znala sam da je neće preći iako je to tko zna koji dan da pokušavaju. Znala sam i da krivnja što je osjećam jer neometano prelazim granice kad god mi se prohtije, a nisam ništa bolja od njih, njima ne može pomoći. Ali sam se sjetila da imam veliki kišobran za dvoje, pa sam stala na zaustavnoj traci, i tim dečkima što su mogli biti moji sinovi, sinovi moje sestre ili mog najboljeg prijatelja, koji su me gledali začuđeno, dala svoj kišobran i rekla: ‘Oprostite’. Oprostite što je svijet tako usran, što je moja država tako mala, plašljiva i u toj plašljivosti okrutna, oprostite što postoje ove granice kojih kad sam ja bila dijete nije bilo, i što ova kiša, sve i da pada danima, nikad neće razmazati te izmišljene crte preko kojih ne smijete. Oprostite što sam i ja mala, plašljiva i okrutna i što, umjesto da vas utrpam u auto i projurim kroz graničnu rampu, policajcu koketno namignem i dobacim: meni su ljudi važniji od država! ja vam samo dajem svoj kišobran i tako umirujem savjest što krećem dalje sama u svoj život u kojem se pravim da je sve u redu i da živimo u najboljem od svih svjetova. Ne znam za druge svjetove, ali ovaj u kojem ljudi kisnu i umiru na granicama preko kojih ne smiju, najgori mi je koji mogu zamisliti.“ (Đurđica Ćilić, profesorica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Facebook status, 06.11.2019.)

Prethodni status pripada etici odgovornosti. Nakon što je izazvao veliku pažnju na globalnoj socijalnoj mreži, predmetni tekst objavio je i čitani portal telegram.hr, koji je, na molbu autorice, uredništvo ipak moralo povući, budući da je profesorica Ćilić bila izložena brutalnom govoru mržnje samo zbog ljudskosti, empatije i dubokog suosjećanja sa mladićima, koje, šovinistički nastrojeni anonimusi, i ne smatraju ljudima.

Nakon mučnog iskustva na granici i strašnog oratorija mržnje u virtualnom svijetu, kolegica Ćilić je promptno i ad hoc organizirala akciju skupljanja prijeko potrebne odjeće na Filozofskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta, koja je više nego uspjela, potvrđujući da su mnogi ljudi, u svojoj autentičnoj individualnosti bića dobra, s onu stranu institucionalnog, državotvornog zla koje u Drugom prvo vidi opasnost i prijetnju, a možda, debelo možda, tek pred silom međunarodnih i domaćih zakona, migranti zadobiju konture ljudskih stvorenja, pripadnika iste vrste života.

Bitno je očima vidljivo

Zašto je suvremena moderna država, država kao takva, takva? Zašto su geopolitički, geostrateški, sigurnosni, identitetski, svjetonazorni, općenito suverenitetski kriteriji, uvijek ispred očiglednosti neke konkretne, užasavajuće ljudske patnje? Zašto se u razumijevanju svijeta prvo neutrališe očiglednost, a zatim se kroz posredne, vrlo često fabricirane, instrumentalizirane kriterije, objašnjava da očiglednost nije istinita, da su činjenice u koliziji s ideološkim pogledom na svijet, pa je od izuzetne važnosti objektivnu stvarnost (npr. nehumani odnos grčkih, srbijanskih, bosanskohercegovačkih, hrvatskih, mađarskih, talijanskih vlasti prema migrantima) prekriti argumentacijom koja je izvan stvarnosti ali nije izvan ideologije zasnovane na demonizaciji i denuncijaciji migrantsko-izbjegličkog Drugog?

Odnošenje država prema hiljadama nesretnika koji pred ratom, terorom, neslobodom, ekonomskom bijedom i drugim oblicima nasilja, danima, mjesecima i godinama putuju u potrazi za boljim životom i minimumom dostojanstva, je zabrinjavajuće i korespondira, u ovoj dionici povijesti, sa rastom regresivnih, nazadnih, ksenofobnih, primarno antisemitskih i islamofobičnih ideologija koje su i u EU, tom najboljem od svih svjetova, počele snažno da rastu i ostvaruju bitan uticaj na društvene odnose.

Taj bitan uticaj reflektirao se na proizvodnju neprijateljskih narativa o migrantima u javnoj sferi s jedne strane, a, s druge strane, egzekutivna sigurnost vratila se kao dominirajuća institucionalna paradigma kroz novo snaženje granice, koja ponovo postaje vertikalna, militaristička linija razdvajanja, nauštrb granice kao horizontalne strukture spajanja. Evropska Unija zamišljena je kao bezgranična ideja čije će realiziranje u povijesti upravo biti zasnovano na kraju granice, na deteritorijalizaciji i gubljenju onog mitskog, suverenitetskog značaja kojeg je granica proizvodila, faktički, od Westfalskog mira iz 1648-e pa do Maastrichtskog ugovora iz 1992-e.

Nažalost, EU se okrenula protiv sopstvene svrhe, prepuštajući političku pobjedu novoj evropskoj desnici, čiji postfašizam i iliberalizam, opasno rastu, tjerajući konvencionalnu evropsku desnicu da radikalizira (pogrešno političko pozicioniranje) svoj politički diskurs, pomjerajući socijalno klatno političkog polja u prostor desničarskog populizma čiji je unutrašnji sadržaj proizvodnja straha od migranata na zasadama deprimirajuće, predrasudne civilizacijske isključivosti.

Ta isključivost je zasnovana na zloupotrebi maksime da je „bitno očima nevidljivo“, pa se ono vidljivo, ono stvarno, ono bitno – autentična ljudska patnja prognanih, poniženih, skučenih i obespravljenih – banalizira i relativizira traženjem nekih nevidljivih uzroka koji će umiriti savjest neprijateljski nastrojene države i opravdati dehumanizaciju „putujućih apatrida“ npr. na ovaj način: ona dva mladića s početka teksta, iako gladni, bosi i promrzli, iako su samo u potrazi za suncem, a ne, ne – nisu oni ubogi jadnici, već opasni ekstremisti, radikali i potencijalni teroristi!

Poživotinjenje migranata

Tako se ono vidljivo, ono tužno i nesretno, boji bojama artificijelnog straha, koji, iako je tek puki konstrukt, zauzima mjesto onog nesretnog, vidljivog: jadni mladići, sa svojom surovom stvarnošću bivaju dematerijalizirani, a materijalizira se mit o njihovoj imanentnoj sklonosti ka radikalizaciji i ekstremizmu, što je potreban i dovoljan uvjet da se ne puste u državu-tvrđavu, koja je spremna da ih svojim represivnim aparatom tuče, pa čak i ubije. (Pogledati izvještaje Amnesty Internationala o kontinuiranim premlaćivanjima migranata od strane policije Republike Hrvatske koja se pojavljuje kao pretorijanska garda bijelog suprematizma) To je trenutak kada se proizvedeni narativi mržnje i ksenofobije opredmećuju na granici kroz dozvoljeni teror snaga sigurnosti.

Tako se i moglo desiti da se tragedija i nesreća stotina hiljada ljudi koje imenujemo migrantima, na fonu apriornih predstava o nepripadajućem Drugom, čita u neprijateljskom ključu, uz radikalno zanemarivanje očiglednosti; tako se moglo desiti da proizvodnja narativa o nasilnom ekstremizmu, političkom radikalizmu i terorizmu buja, mada su tužne kolone jadnih ljudi iz Sirije i Iraka, iz Afganistana i Pakistana, iz, nesumnjivo, ljudskog svijeta, prazne od tog sadržaja, ili su te stravične ideologije na razini statističke greške. No, kako živimo u predstavama stvarnosti a ignorišemo stvarnost, dovoljno je da dominirajuće, isključujuće neodesne ideologije našega doba, (koje nažalost prihvataju i neke, nominalno socijaldemokratske stranke) samo zabace udicu bilo kog antisemitizma i činjenice bivaju irelevantne a kultura straha postaje određujuća vrijednost koja tjera države Zapada da, odustajući od civilizacijskih vrednota, zapisanih u kulturni kod evropskog vrijednosnog imaginarija, migrante, sjećajući se kolonijalizma, prekriže kao etičku vrijednost o čemu sjajni afrički mislilac Achille Mbembe kaže: “Pretvarajući se da domorocu želi dobro umesto njega samog, kolonijalni aparat je nastojao ne samo da zatre njegovu želju za životom već i da smanji njegovu sposobnost da samog sebe vidi i cijeni kao moralnog aktera“.

Države, članice EU a koje su izdale kosmopolitsku ideju Evrope, svele su putujući horor migranata na život homo sacera, na naturalni, goli život, na čisti biologizam, na poživotinjenje migranta kao amoralne figure.

Kult granice

I onda se, kao institucionalna gesta izdaje kosmopolitizma, uspostavi granica a EU se pred terorom mađarskog, hrvatskog, grčkog, talijanskog i drugih suvereniteta povuče na rezervni položaj, čekajući da se postfašizam, sam od sebe raspline kao neugodnost naše evropske uljudbe, naše birokratske, liberalne utopije u kojoj je tako divno baviti se sumanutim propisima o dozvoljenoj estetici krastavaca, paprika i rajčica. Nažalost, postfašizam se neće rasplinuti. Udahnuće svoj pečat evropskoj političkoj i kulturnoj nizbrdici (drsko poništavajući vjerovatno dobronamjernu intenciju predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen da razvije portfelj za zaštitu evropskog načina života), podsjećajući nas na antisemitsku proizvodnju “evropskog načina života” u Njemačkoj, Italiji i nekim drugim evropskim državama tridesetih godina dvadesetog stoljeća!
Ovaj kult granice koji se ponovo razvija, ova negacija Gosta zabrinjavajući je odmak od ključnih vrijednosnih izvora evropske ideje, među kojima je, u kontekstu debate o migrantima, od neprocjenjive važnosti znameniti Kantov filozofskopolitički esej Vječni mir.

U trećem definitivnom članu Vječnoga mira ultimativno se kaže: „Pravo građana svijeta treba ograničiti na uvjete općeg hospitaliteta.“ Zatim se ovaj filozofskopravni poučak snažno argumentira iz više različitih vrijednosnih uglova, ali s čvrstim uvjerenjem da gostoprimstvo nije čin milosrđa ili neke antropofilije, već izraz prava:

„…ovdje… nije reč o filantropiji, nego o pravu, te prema tome hospitalitet (gostoprimstvo) znači pravo svakog stranca da u slučaju dolaska na tle nekog drugog ne bude od ovoga primljen neprijateljski. To mu se pravo može uskratiti ako s tim nije skopčana njegova propast. No dok se mirno vlada na svom mjestu, ne smije biti susretan neprijateljski. Taj se zahtjev ne može postavljati na osnovu prava gostoprimstva (jer bi se za to tražio poseban dobrotvorni ugovor, po kome bi on na izvjesno vrijeme postao ukućanin), već na osnovu prava posjete, koje pripada svim ljudima kao društvenim bićima. Jer, svi oni zajednički imaju pravô na zemljinu površinu, na kojoj se, pošto je loptasta, ne mogu rasuti u beskonačnost, već jedan mora trpiti drugoga kraj sebe, i niko prvobitno nema više prava da bude na jednom mjestu zemlje nego drugi.“

Prije više od dva stoljeća, daleke 1795. Kant je ovakvim razumijevanjem gostoprimstva transpovijesni prijatelj migranata, s onu stranu njihove negacije kao ljudskih bića a kojoj svakodnevno prisustvujemo bilo u zemljama EU, bilo u njenom najbližem susjedstvu. Da li je Zapad izdao Kanta, izmišljajući sijaset razloga da uskrati gostoprimstvo ljudima koji nastanjuju istu planetu, našu okruglu zemlju?

Nova epoha mira

Udaljujući se od Kantovog načela gostoprimstva koji je de facto završen sa velikim gostoprimstvujućim činom Angele Merkel 2015. i prijemom stotina hiljada migranata u Njemačku, EU zaboravlja na prošlost nekih zapadnih zemalja koje su silom osvajale dijelove svijeta iz kojih dolaze današnji tražitelji azila, o čemu mislilac iz Konigsberga bilježi:
„Pod izgovorom da im je jedina namjera osnivanje trgovačkih stovarišta, oni (kolonijalne sile, op.a.) su u Istočnu Indiju (Hindustan) doveli strane ratničke narode, a zajedno s njima uspostavili su i ugnjetavanje domorodaca, podbadanje raznih tamošnjih država na ratove bez kraja i konca, glad, pobunu, vjerolomstvo i kako već ne glasi ta litanija svih zala od kojih trpi ljudski rod… A sve to čine one sile koje se svojom pobožnošću busaju u prsa i, premda su do grla ogrezle u nepravdi, hoće još da ih smatraju za izabranice pravdoljubivosti.“

Zar ovakva prošlost nije potreban i dovoljan uvjet za moralno djelovanje EU kao sljednice ovih nasilničkih, kolonijalnih sila? Budući da EU ne nasljeđuje njihovu organiziranu upotrebu sile i stravičnu proizvodnju nasilja tokom prethodnih stoljeća, već se evo preko 70 godina pruža kroz historiju kao entitet mira i nenasilja, kao baš tendirajuća federalna zajednica koja je bliska Kantovoj slici svijeta, moralni imperativ EU zahtijeva da se načelo hospitaliteta ponovo razvije bez zazora i ograda spram onih koji u ovom velikom pokretu istočnog čovječanstva žele biti na zapadu naše zajedničke okrugle planete. Iz prostog razloga zato što je to sada i ovdje najbolji svijet u kojem gost mora biti prihvaćen a ne da doživljava neprijateljstvo.

Nova epoha mira čiji je jedan od nosećih stubova ovovremena epohalna seoba naroda po teritoriju svima pripadajuće zemlje, nužno uključuje Kantovu mirovnu intervenciju koju je ponudio svijetu kroz svoj utopijski traktat Vječni mir a koji nije ništa drugo nego umni prodor u naš ljudski zavičaj, determiniran ne samo predrasudama, nasiljem i poniženjem, nego i ljubavlju i nadom.
Nova epoha mira implicira svojevrsno promigrantsko čitanje Kanta, oživljavanje vječnog mira u sumornim izbjegličkim kampovima kroz okončanje kulture straha, kroz okončanje svojevrsne, kako to kaže autor čuvene Geopolitike emocija Dominique Moisi, “izraelizacije” života koja je postala, u stvari, realnost širom svijeta, označavajući trijumf levijatanske sigurnosti nad slobodom.

Od fundamentalne važnosti je spriječiti dolazak novog mračnog doba u kojemu bi se migranti i izbjeglice mogli naći zgaženi pod stopalima postfašizma. A nisu zanemarivi znakovi tame. Primjera radi, kontroverzni francuski antiimigrantski i antiliberalni pisac i politički novinar Eric Zemmour, „ne razmatra ništa manje od etničkog čišćenja džinovskih razmjera – izgon pet miliona muslimana, po uzoru na protjerivanje Nijemaca iz srednje i istočne Evrope 1945. godine.“

Ipak, nada uvijek tinja. Ona se pojavljuje baš u povratku Evrope sebi, svojim kantovskim korijenima, svom postmodernom raju u kojemu granice spajaju a ne razdvajaju, bilo koga, ne samo građane EU. Jer EU je kosmopolitska, inkluzivna zajednica permanentne nade u bolji život koja je sada samo u fazi umora pod teretom nacionalističkih i šovinističkih strasti čiji protagonisti žele povratak Evrope u varvarstvo.

Nepregledne kolone migranata orijentir su za našu ljudskost, za dugo putovanje u novu epohu mira koje nema bez individualne ljudske dobrote (kao što je na početku teksta spomenuta gesta profesorice zagrebačke univerze) ali ni bez institucionalnog Dobra EU, nadati se, tek privremeno suspendiranog pred naletom postfašizma i, u celofan umotanih, neodesničarskih ideologija zla.

Tekst", autor , objavljen je na portalu Tačno, 15. maj 2020. godine