Rusija na "evropskom putu"

Prekogranični izljevi sreće jednog naroda na susjedne države ne događaju se često u Evropi. Nisu Evropljani znali sa Njemačkom 1939., a ni sa Srbijom 1991., zato ćemo ludovati sa nuklearnim Rusima u 21. vijeku.

AUTOR: Alen Haman
OBJAVLJENO: 24.02.22 u 19:12
OSVJEŽENO: 24.02.22 u 19:12
https://bit.ly/3IldL6j
Prije nego formirate mišljenje o invaziji Rusije na Ukrajinu ili o napadu Ukrajine na Rusiju (za čitatelje u Srbiji) najbolje bi bilo da pogledate kartu svijeta.

Rusija je najprostranija država na svijetu. Prostire se na oko 11% površine Zemlje i skoro duplo je prostranija od Amerike, Kanade ili Kine, te Brazila i Australije zajedno. Pet i po puta je veća od Indije u kojoj živi skoro 10 puta više ljudi.

Imajući najviše prostora za život logično bi bilo da se građani Rusije osjećaju najkomotnije na svijetu i da su im teritorijalne pretenzije prema susjednim državama ravne nuli.

Međutim. Rusi nisu ni sretni i ni komotni. 

Zašto je to tako, dugo niko nije znao. Sve dok ruski vladar i neopjevani pravoslavni junak jašući na leđima medvjeda nije stigao do Tamanskog poluostrva i preko ostrva Tuzla ugledao Krim. Kao da ga je grom iz vedra neba pogodio, odmah mu je sve bilo jasno. To je bilo to, Krim je taj zadnji djelić slagalice neophodan za sveopću sreću i prosperitet "ruskog sveta".

Ekspresno usrećujući „ruski svet“, neviđenom vojnom operacijom Rusija je zauzela Krim. Referendumska privatizacija aneksije Krima donijela je instantnu eksploziju sreće i prosperiteta u Rusiji. Da je u tom trenu neka zapadna statistička agencija mjerila index sreće u svijetu, kao što nije, rezultat mjerenja bi pokazao da su Rusi najmanje duplo sretniji od svakog drugog čovjeka na planeti i da su nebrojeno puta sretniji od Ukrajinaca.

Da je svijet pametan kao što nije, pomislili su Rusi, svi bi narodi pohrlili biti dio srećnog i prosperitetnog „ruskog sveta“.

Ali nije u današnjem svijetu lako biti sretan, rekli bi Rusi. Posebno kraj toliko zavidnih naroda u Evropi, totalno nespremnih da podijele sreću sa komšijama. A to nije lijepo. Potvrdiće vam to svaki lajfkouč. Potvrdiće vam to i na Balkanu popularni pretvarači otrovne vode u lijek, te stručnjaci za povijest iz vremena Atlantide. Reći će vam i ono najbitnije, da ako vaša okolina nije u stanju da osjeti i sa vama podijeli vašu sreću, nema vam druge nego mijenjati okolinu.

Sreća „ruskog sveta“ nakon aneksije Krima nažalost nije dugo trajala. Samo sedam godina.
I naravno da to nema veze sa Rusijom i Rusima. To se desilo uglavnom zbog izostanka globalne podrške, te manjka solidarnosti i suosjećanja Evropljana sa Rusijom. Koja, reći će to svaki učitelj života, ima apsolutno pravo tragati za svojom srećom i prosperitetom.

Nije bilo druge, valjalo je lideru "ruskog sveta" ponovo uzjahati slavnog međeda i preko nedavno završenog Krimskog mosta krenuti u potragu za okolinom pogodnom za promjenu. 

Okolina je, da se razumijemo, oduvijek sa druge strane državne granice. Tako to vide Rusi. Tako to vide i Evropljani kojima su "balkanski Rusi" u 21. vijeku stub mira i sigurnosti u regionu. 

Poučen upravo pozitivnim iskustvima "balkanskih Rusa" u odnosima sa EU i Nato savezom, lider "ruskog sveta" nije imao ni trunku sumnje - Rusija će svoju sreću i prosperitet takođe potražiti na "evropskom putu". A gdje drugdje potražiti izvore sreće nego u Ukrajini. Jer nakon Ukrajine, jasno se vidi iz Rusije, slijedi Evropa.

Izbor je pao na dvije pogranične regije u Ukrajini, koje vojnim putem traže nezavisnost od 2014. godine. Prvi koraci na "evropskom putu" i neophodna promjena okoline za sreću "ruskog sveta" počeli su obezbjeđivanjem finansija i vojno materijalnih sredstava. A vojno materijalna sredstva, to znamo iz istorije čovječanstva, imaju instantnu moć širenja sreće. (Evo Ukrajinci širom izmišljenje boljševičke tvorevine vrište od rane zore.)

Prolazile su godine a sreća „ruskog sveta“ nikako nije dosezala krimske vrhunce. Hajde što Rusi nisu bili sretni teritorijalnim stagniranjem „ruskog sveta“, već je i globalno neprimjećivanje ruske sreće i prosperiteta izgledalo hronično i kao takvo ometalo širenje osjećaja sreće u samoj Rusiji.

Nije bilo druge nego eskalirati proces mijenjanja svoje okoline i ubrzati kretnje na "evropskom putu". Znajući da mu narod radi i gradi demokratsku zemlju, a uz to nit je sretan nit komotan, lider "ruskog sveta" nije imao drugog izbora nego pozvati besposlenu vojsku da mu se pridruži na "evropskom putu".

I ptice na ruskoj grani znaju da najbliži kopneni putevi u Evropu vode preko Ukrajine. Manje više istim putem kao i ruski gasovod, koji toplim valovima sreće i prosperiteta grije evropska srca u zimskim danima.

Želeći u punoj snazi iskazati nezadovoljstvo „ruskog sveta“ neadekvatnom veličinom majčice Rusije, ruske vlasti su na ukrajinskim granicama rasporedile preko 100.000 vojnika sa cjelokupnom infrastrukturom potrebnom za promjenu okoline u Ukrajini i brzo kretanje po "evropskom putu".

Ukrajinci, vjeruju Rusi, nisu ni dovoljno veliki a ni sretni kao oni. Pored toga, tvrde Rusi, Ukrajina u biti i ne postoji jer je to obična boljševička izmišljotina – argument kojeg antiboljševička Evropa u dubini srca odlično razumije. Stoga je i Rusima i Evropljanima logično da će Ukrajinci biti sretni što će nesretni dijelovi njihove države postati dijelovi sretnijeg „ruskog sveta“.

A o tome priča i svaki lajfkouč na ovom dunjaluku - onome ko odlazi na sretnije mjesto suvremeni zen-insan treba poželiti sretan put i prosperitetan život.

Primjetivši da su stanovnici demokratskog Zapada, a posebno Evrope, u zimskim danima spremniji osjetiti sreću rastućeg „ruskog sveta“, Rusija je iskoristila pogodnost godišnjeg doba da proglasi ukrajinske teritorije nezavisnim državama i na njihove unilateralno priznate teritorije uputi „mirovne snage“. A te mirovne snage imaju zadatak obezbijediti sreću za sve i pod punom ratnom spremom nastaviti na "evropskom putu".

"Što ti je reći lider, a ne ovi evropski šmokljani", reći će Rusi. Jednim potezom u samo jednom danu vođa "ruskog sveta" je učinio više na približavanju Rusije i EU nego svi evropski političari zajedno, za sve ove godine. A osim što Rusija nikada nije bila bliža EU nego danas, nikada prije nisu bili jasniji na evropskom putu.

Nepomično srećni baš kao i Ukrajinci, cijene Rusi, Evropljani će s vremenom osjetiti stanovito zadovoljstvo, a jesenji dotok "Schroderovog gasa" će potaći bolje razumijevanje "besprijekornog demokrate" i punu solidarnost sa "ruskim svetom". 

Bilo bi idealno, poručuju Rusi, da se cijeli svijet opusti i prepusti plimi zadovoljstva koja će ih zapljusnuti nakon eksplozije sreće i prosperiteta u Rusiji zbog uvečanja teritorije sa 17.098.242 km2 na 17.115.521 km2.

Evo priznajte i sami da vam nikad ne bi palo napamet da tih 17.279 km2 ukrajinske zemlje može tako presudno utjecati na sreću "ruskog sveta". E tu vam leži i odgovor na pitanje zašto je Vladimir Putin, a ne ja, vi ili neko drugi, prvi čovjek "ruskog sveta" i "besprijekoran demokrata". Nevjerovatna ličnost i neprikosnoveni lider koji već 20 godina, ne misleći na sebe, daje neskriveni doprinos evoluciji svjetske demokratije u formi kružne rotacije na mjestima predsjednika i premijera zemlje. (Ova demokratska inovacija uspješno se primjenjuje u Srbiji i BiH)

"Raduj se planeto Zemljo", poručuju Rusi, "i budi sretna s nama". "Dragi Evropljani, eto i nas za našim gasom, da ludujemo kao nikad prije."

P.S. Prekogranični izljevi sreće jednog naroda na susjedne države ne događaju se često u Evropi. Nisu Evropljani znali sa Njemačkom 1939., a ni sa Srbijom 1991., zato ćemo ludovati sa nuklearnim Rusima u 21. vijeku.