Dr. Sead Šerak: Žurili smo da od smrti otrgnemo još nekog mladića ili djevojku

Narednih dana na licima svih Tuzlaka mogla se pročitati samo tuga i nevjerica. Ljudi su šaputali o tome što se desilo i pitali su se šta dalje. Sahrane i dženaze organizovane su u ranim jutarnjim satima.

Ranjenike su u Kliniku dovozili svim mogućem sredstvima, a bolnički hodnici bili su puni povrijeđenih i mrtvih djevojaka i mladića, kao i roditelja koji su među mrtvim i ranjenim tražili svoju djecu. Ta slika, sa ulaza u bolnicu od 25. maja 1995. godine, nikad neće biti izbrisana iz mog sjećanja, kaže dr. Sead Šerak (Alma Arnautović - Anadolu Ajansı)

AUTOR: AA
OBJAVLJENO: 25.05.15 u 14:25
OSVJEŽENO: 25.05.15 u 14:25
https://bit.ly/2Jn1nWp
U vrijeme kada 25. maja 1995. granata ispaljena sa topničkih položaja Vojske Republike Srpske na planini Ozren, usmrtila 71, a ranila preko 200 civila, dr. Sead Šerak bio je dežurni ljekar u Klinici za hirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla. U razgovoru za Anadolu Agency, prisjetio šta se dešavalo tokom tragićne noći.

"Obzirom na to da je veliki broj starijih hirurga napustio zemlju, bio sam primoran da se kao mlad specijalista uhvatim u koštac sa najtežim ratnim povredama i u Klinici, i u terenskim ratnim bolnicama, u kojima sam bio vođa mobilnog hirurškog tima pri Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Radni dan u Univerzitetskom kliničkom centru proticao je uobičajeno. Većina hirurga bila je u operacijskim salama, radeći planirane operacije i, naravno, niko nije ni slutio šta će se ubrzo desiti", ispričao je dr. Šerak.

U ratno vrijeme rad u Klinici za hirurgiju bio je organizovan u tri ekipe ljekara i medicinara koji su radili po 24 sata svaki treći dan.

"Na dojavu da se desio masakr na Kapiji, svi zaposleni, mislim na sve tri ekipe, u vrlo kratkom vremenu našle su se na svojim radnim mjestima. Ljekari i medicinske sestre sa svih drugih odjeljenja bili su zajedno s nama i svi su se angažovali oko ranjenika koji su non-stop pristizali. Ranjenike su u Kliniku dovozili svim mogućem sredstvima: sanitetima, privatnim i policijskim autima, a neki, lakše povrijeđeni, dolazili su i pješke. Slika sa ulaza u bolnicu nikad neće biti izbrisana iz mog sjećanja. Na sve strane bilo je mnoštvo povrijeđenih i mrtvih djevojaka i mladića. Jauci ranjenih miješali su se sa plačem roditelja koji su u panici tražili svoju djecu. Svi hodnici Klinike za hirurgiju bili su prepuni ljudi koji su tražili svoje bližnje među ranjenim i umrlim", rekao je dr. Šerak.

"Neki vrištali, neki su tiho plakali i zaustavljali medicinsko osoblje moleći za informacije o svojoj djeci, rodbini, drugovima, neki su samo sjedili i tupo gledali u daljinu, sa ogromnojm tugom, panikom i osjećajem bespomoćnosti na licima. Niko od nas, bolničkog osoblja, nije imao vremena da se zaustavi i uputi im koju utješnu riječ. Žurili smo da od smrti otrgnemo još nekog mladića ili djevojku. Medicinsko osoblje je vršilo trijažu ranjenih i najteže pacijente su odmah transportovali u Jedinicu intenzivne njege, gdje su ih po hitnom postupku pripremali za operacione sale", ispričao je dr. Šerak.

Dok je osoblje ranjenike pripremalo za operativne zahvate, dr. Šerak je ušao u Jedinicu intenzivne njege:

"Pogledao sam ranjenu djecu i ugledao sam mladića koji je imao otvorenu ranu na trbuhu, iz koje su virile crijevne vijuge iz kojih je krvario. Bio je svjestan, ali veoma uplašen. Shvatio sam da nemamo mnogo vremena za razmišljanje i da on mora biti što prije operisan. Rekao sam da mi tog ranjenika uvuku u prvu operacionu salu koja bude slobodna. Operacija je ubrzo počela. Sa kolegom ginekologom, rahmetli dr. Ademirom Šahinpašićem, načinio sam operativni zahvat. Danas taj mladić živi normalnim životom u Australiji".

Nakon te operacije dr. Šerak se prisjeća da je uradio još tri vrlo komplikovane operacije, a svi pacijenti su imali višestruke povrede stomaka, ruku i nogu.

"Ne znam kada sam završio posljednju operaciju, znam samo da je već bilo svanulo kada sam sjeo da ispušim svoju prvu cigaretu. Narednih dana na licima svih Tuzlaka mogla se pročitati samo tuga i nevjerica. Ljudi su šaputali o tome što se desilo i pitali su se šta dalje. Sahrane i dženaze organizovane su u ranim jutarnjim satima. Bile su mirne i dostojanstvene. I nakon 20 godina srce mi se stegne pri pomisli na taj dan i pitam se kakav to zločinački um mora biti da naredi i izvrši ubistvo tuzlanske mladosti", kaže dr. Šerak, koji danas radi kao subspecijalista opšte i abdominalne hirurgije u istoj Klinici.

Podsjećamo, prosječna dob ubijenih na Kapiji je 21 godina: Taj dan je bio i Dan mladosti, praznik iz bivše države, zbog čega je većina mladih u trenutku granatiranja bila u centru grada.

Za masakr na Kapiji pravosnažno je osuđen Novak Đukić, bivši general Vojske Republike Srpske, koji se trenutno nalazi u Srbiji i izbjegava izdržavanje zatvorske kazne u trajanju od 20 godina.