NASA: Ozonska rupa ove godine najmanja otkako se mjeri

Svoj ovogodišnji vrhunac od 16,4 milijuna četvornih kilometara ozonska rupa je doživjela 8. rujna, a zatim se smanjila ispod 10 milijuna četvornih kilometara tijekom ostatka rujna i u listopadu, pokazali su NASA-ini i NOAA-ini sateliti. U godinama kada su vremenski uvjeti normalni, ozonska rupa obično naraste na otprilike 20 milijuna četvornih kilometara u ovom razdoblju.

AUTOR: NASA
OBJAVLJENO: 24.10.19 u 14:31
https://bit.ly/33Xwj8c
Neuobičajeni vremenski obrasci u gornjoj atmosferi iznad Antarktika dramatično su ograničili oštećivanje ozonskog omotača u rujnu i listopadu što je rezultiralo time da je ozonska rupa ove godine najmanja otkad je otkrivena 1982. godine, objavila je NASA.

Svoj ovogodišnji vrhunac od 16,4 milijuna četvornih kilometara ozonska rupa je doživjela 8. rujna, a zatim se smanjila ispod 10 milijuna četvornih kilometara tijekom ostatka rujna i u listopadu, pokazali su NASA-ini i NOAA-ini sateliti. U godinama kada su vremenski uvjeti normalni, ozonska rupa obično naraste na otprilike 20 milijuna četvornih kilometara u ovom razdoblju.

"To je odlična vijest za ozon u južnoj hemisferi", komentirao je Paul Newman iz NASA-inog centra za svemirske letove Goodard. "No, važno je prepoznati da je ovo što vidimo ove godine posljedica većih temperatura u stratosferi. To nije znak da je atmosferski ozon na naglom putu oporavljanja".

Ozon je visoko reaktivna molekula koja se sastoji od tri atoma kisika i prirodno se pojavljuje u malim količinama. Na visini od otprilike 11 do 40 kilometara iznad Zemljine površine, u stratosferi, nalazi se ozonski omotač, koji je krema za sunčanje i štiti naš planet od potencijalno štetnog ultraljubičastog zračenja koje može uzrokovati rak kože i kataraktu, oslabiti imunitet i oštetiti biljke.

Ozonska rupa iznad Antarktika formira se tijekom zime u južnoj hemisferi, a sunčeve zrake oštećuju ozon. Te reakcije uključuju kemijski aktivne oblike klora i broma koje nastaju iz umjetnih spojeva. Kemija koja vodi njihovom stvaranju uključuje kemijske reakcije koje se događaju na površini čestica oblaka koje se formiraju u hladnom sloju stratosfere, što u konačnici dovodi do reakcija koje uništavaju molekule ozona. Na toplijim temperaturama formira se manje polarnih stratosferskih oblaka koji se ne zadržavaju toliko dugo, čime se ograničava proces oštećivanja ozona.

NASA i NOAA nadziru ozonsku rupu komplementarnim instrumentalnim metodama. Tri satelita, Aura, Suomi i NOAA-20, mjere ozon iz svemira. Aurin dubinomjer procjenjuje i nivo klora u stratosferi.

Na južnom polu, zaposlenici NOAA-e lansiraju vremenske balone koji nose ozonske mjerne uređaje za izravno uzorkovanje razina ozona okomito kroz atmosferu. Najčešće bi se pokazalo kako je, barem na nekim razinama, stratosfera u tom dijelu potpuno lišena ozona.

"Ove godine mjerenja nisu pokazala niti jedan dio atmosfere gdje je ozon potpuno potrošen", rekao je Bryan Johnson, atmosferski znanstvenik iz NOAA-inog laboratorija za istraživanje sustava Zemlje.

Ovo je treći put u posljednjih 40 godina da su vremenski uvjeti uzrokovali da više temperature ograniče oštećivanje ozonskog omotača, komentirala je Susan Strahan, atmosferska znanstvenica iz Zajednice za svemirska istraživanja koja također radi u Goddardu. Slični vremenski obrasci su u stratosferi nad Antarktikom u rujnu 1988. i 2002. godine također stvorili atipično male ozonske rupe.

"Riječ je o rijetkom događaju koji još uvijek pokušavamo razumjeti", rekla je Strahan. "Da se nije dogodilo zagrijavanje, vjerojatno bi ozonska rupa bila daleko veća".

Ne postoji utvrđena povezanost između ove pojave i klimatskih promjena.

Vremenski obrasci koji su poremetili rupu ozonskog omotača ove godine su inače umjereni, ali ove godine su neobično snažni i drastično su zagrijali stratosferu nad Antarktikom tijekom ključnog godišnjeg razdoblja uništavanja ozona. Na nadmorskoj visini od otprilike 20 kilometara temperature su bile oko 16°C toplije od prosjeka i daleko najviše u posljednjih 40 godina koliko se promatra ozonska rupa. Pored toga, ovi vremenski obrasci oslabili su i antarktički polarni vrtlog, oborivši ga iz svog normalnog središta nad Južnim polom i slabeći snažni mlazni tok koji se obično događa u rujnu s brzine od 259 km/h na brzinu od 107 km/h. To usporavanje vrtloga omogućilo je uranjanje zraka u donju stratosferu gdje dolazi do oštećenja ozona.

To je imalo dva efekta. Prvo, uranjanje zraka je zagrijalo donju stratosferu nad Antarktikom, minimizirajući formiranje i postojanost stratosferskih oblaka koji su glavni sastojak u procesu uništavanja ozona. Drugo, snažni vremenski sustavi donijeli su zrak bogat ozonom iz viših zemljopisnih širina drugih područja južne hemisfere u područje iznad antarktičke ozonske rupe. Ta dva učinka dovela su do znatno viših razina normalnog ozona u odnosu na uvjete kakve najčešće možemo vidjeti.

Od 16. listopada ozonska rupa je ostala mala, ali stabilna i očekuje se da će se postupno raspršiti u narednim tjednima, piše NASA.

Ozon iznad Antarktika polako se smanjivao kroz '70-e, a veliki sezonski deficit ozona počeo se pojavljivati početkom '80-ih. Znanstvenici BAS-a su 1985. godine otkrili ozonsku rupu, a NASA-ine satelitske procjene su to potvrdile i otkrile kontinentalnu razinu ozonske rupe.

Prije 32 godine međunarodna zajednica je potpisala Montrealski protokol o tvarima koje oštećuju ozonski omotač. Tim je sporazumom regulirana potrošnja i proizvodnja spojeva koji oštećuju ozon. Atmosferske razine tvari koje oštećuju ozonski omotač povećavale su se do 2000. godine, nakon čega se polako smanjuju, ali ostaju dovoljno visoke da uzrokuju značajne gubitke ozona. Očekuje se da će ozonska rupa nad Antarktikom s vremenom biti sve manje ozbiljna kako se proizvodnja klorofluoro ugljikovodika (sintetički spojevi koji sadrže klor i koji su se koristili kao rashladna sredstva) smanjuje. Znanstvenici očekuju da će se ozon nad Antarktikom vratiti na razinu iz 1980. godine oko 2070. godine.


Prevela: Ružica Ereš