Zločin bez kazne - Tuzlanski konvoj spasa 4. juni 1993.

U napadu na "Tuzlanski konvoj spasa" ubijeno je sedam vozača Hasan Gušić, Fikret Hadžibeganović, Fikret Ademović, Mustafa Karić, Hamdija Mutišević, Hazim Grahić, Adil Akeljić. Sudbina Salke Memića je nepoznata, a traga se za još 3 lica ubijena u ovom napadu

AUTOR: Alen Haman
OBJAVLJENO: 04.06.16 u 09:52
OSVJEŽENO: 04.06.16 u 09:52
http://bit.ly/2Xn6qzX
Jedinice HVO 4. juna 1993. na prilazima Novom Travniku, kod Nove Bile, u naselju Rankovići, napale su "Tuzlanski konvoj spasa". Posljedice napada na "Tuzlanski konvoj spasa", za što do danas niko nije procesuiran, prema navodima FIPP-a su slijedeće:

1. Ubijeno 7 vozača konvoja: Hasan Gušić, Fikret Hadžibeganović, Fikret Ademović, Mustafa Karić, Hamdija Mutišević, Hazim Grahić, Adil Akeljić. Sudbina Salke Memića je nepoznata, a traga se za još 3 lica ubijena u ovom napadu

2. Iako su ovaj zločin dokumentovale kamere HTV-a i CNN-a  do danas još niko nije procesuiran

3. Zločin se dogodio u zoni odgovornosti koju je kao vojni tužilac HVO pokrivao Marinko Jurčević, jedno vrijeme glavni tužilac u Tužilaštvu BiH. U ovoj činjenici se i krije odgovor na pitanje zašto ovaj zločin nije procesuiran. Jurčević je čovjek koji sve zna o zločinu kod Nove Bile, jer je po funkciji i komandnoj odgovornoisti bio 4 čovjek u hijerarhiji HVO u to vrijeme

4. Ova činjenica i objašnjava zašto predmet "Tuzlanski konvoj spasa" luta od tužilaštva Srednjobosanskog kantona do Tužilaštva Zeničko- dobojskog kantona, Tužilaštva BiH (baš u vrijeme kada je funkciju glavnog tužioca obavljao Marinko Jurčević) da bi ponovo bio vraćen Tužilaštvu Srednjobosanskog kantona u čijim ladicama skuplja prašinu

5. Po komandnoj odgovornoti kao 2. čovjek u strukturi HVO je Milivoje Petković koji se u trenutku napada na "Tuzlanski konvoj spasa" zatekao na licu mjesta u vozilu UNPROFOR-a. Za neke druge zločine Petković je u Hagu nepravosnažno osuđen na 20 godina zatvora

6. Opljačkano je 142 kamiona, 20 putničkih automobila,  9 kombija, 2 sanitetska vozila sa opremom i lijekovima,  roba široke potrošnje u vrijednosti 17 miliona KM i oko 500 tona druge robe čija vrijednost nije procjenjena, te 1,3 miliona KM u novcu

Prema izvještaju kojeg je tada sačinio Centar službi bezbjednosti Tuzla "u selu Rankovići, na ulasku u Travnik, žene i djeca su blokirali put tako da je konvoj morao stati, a žene su motkama počele razbijati stakla na vozilima. Tom prilikom došlo je do masovne pljačke, maltretiranja pa i silovanja od strane pripadnika lokalnog HVO-a, . 

Na ovom dijelu puta, prema izjavama učesnika konvoja, od strane pripadnika ekstremnog HVO mučki su ubijeni Fikret Hadžibeganović, suvozač u autobusu vlasništvo Rešada Bundevice iz Tuzle, Fikret Ademović, vozač DP „Mljekara“ u Tuzli, Mustafa Karić, vozač DD „Transport i mehanizacija“ iz Gračanice, Hamdo Mutišević i Hasan Gušić, vozači autobusa iz Tuzle kojeg su granatirali, a veći broj učesnika konvoja je ranjen, pretučen i ponižavan na razne načine. Prema izjavama učesnika konvoja u Novom Travniku je u transporteru UNPROFOR-a primjećen i general-bojnik Milivoj Petković koji je, navodno, rekao da se to dešava zbog pogibije nekoliko pripadnika HVO prethodnog dana u sukobu sa Armijom BiH.

Prilikom ulaska u Vitez ponovo je došlo do otvaranja vatre od strane pripadnika lokalnog HVO, tako da je konvoj razbijen u više dijelova, a zatim je došlo ponovo do oružane pljačke, pri čemu je dio vozila usmjeren u kasarnu Vitez, dio na Kamenolom, a dio na Pješčaru. Učesnici konvoja morali su da istovaraju robu sa kamiona uz stalno maltretiranje i prijetnje bojovnika HVO. Prema izjavama vozača, u Tvornici eksploziva „Vitezit“ u Vitezu ubijena su dva nepoznata vozača“.

U trenutku kada je pravio ovaj izvještaj Centar službi bezbjednosti nije imao potpune podatke o broju poginulih. Naknadno je utvrđeno da je tom prilikom ubijen i Adil Akeljić, po radnoj obavezi vozač Logističkog centra Tuzla. Njegova, kao i porodice drugih žrtava imale su velike probleme sa državnom birokratijom prilikom dokazivanja nasilne smrti njihovih najdražih i ostvarivanju prava po tom osnovu.

U izjavi koju je neposredno nakon ovog zločina dala tuzlanskim novinama "Front Slobode" Jasna Arcberger, organizatorka prikupljanja humanitarne pomoći u Austriji, i sama ranjena prilikom napada HVO, je naglasila:

"Najveća poniženja doživjeli smo neposredno nakon granatiranja. Jedan od bojovnika nam je uzviknuo: - Eto vam vaših Balija, hoće da vas pobiju. Potom su sve zdrave i prestrašene putnike poveli u jednu obližnju kuću i izdvojili Hrvate od Muslimana. Svim Muslimanima su pokupili novac i dragocijenosti. Računam da su ljudima oduzeli najmanje 300.000 DM. To veče poveli su nas u Vitez. Nikome nisu dali ni jaknu iz autobusa da uzme. Spavali smo na livadi pred bazom UNPROFOR-a. Polugola djeca su plakala i drhtala od zime. Tražili smo od UNPROFOR-a da nam pomognu. Hladno, engleski, su rekli da nemaju mandat za tako nešto". 

Iako izgubljeni životi predstavljaju najveći gubitak, napadom na tuzlanski „Konvoj spasa“ u kojeg su bile uprte uči cijelog tuzlansklog regiona, pričinjena je i ogromna materijalna šteta. U sastavu ovog konvoja bila je i pomoć koju su u Austriji prikupili Karitas iz Graca, tadašnji predsjednik Štajerske pokrajine dr Jozef Krajner i Tuzlacima poznata humanitarka Jasna Arcberger. Vrijednost samo ove donacije koja je bila smještena u tri autobusa iznosila je oko 2 miliona njemačkih maraka.