Tipično dječje ponašanje ili znak nečeg ozbiljnijeg - Kako znati kada ponašanje prelazi granice prihvatljivog?

Iscrpljeni roditelji često se pitaju prelazi li ponašanje njihovog djeteta granice normalnog. Stručnjaci za zdravlje djece dali su korisne savjete kako prepoznati kada ponašanje djeteta ukazuje na neki ozbiljniji problem.

AUTOR: Healthline
OBJAVLJENO: 20.01.20 u 13:40
http://bit.ly/3auvKGQ
Veliki broj roditelja svjestan je nekih od najvećih izazova koji dolaze s odgojem djece tijekom prvih nekoliko godina života. Otprilike nakon drugog rođendana, dijete ulazi u fazu traženja neovisnosti na bilo koji način. Djeca te dobi tek počinju razvijati svoju svijest. Zato pokušavaju testirati granice, eksperimentirati sa svojom neovisnošću, često doživljavajući nove snažne emocije s kojima se još uvijek ne znaju nositi.

Zato roditelji u tom razdoblju često imaju posla s malim tornadima, sklonim napadima bijesa, izbirljivosti hrane ili imaju problema sa spavanjem. Drugim riječima, rano djetinjstvo može biti težak period kako za djecu, tako i za roditelje. No, sve je to do neke mjere potpuno zdravo ponašanje.

Međutim, iscrpljeni roditelji često se pitaju prelazi li ponašanje njihovog djeteta granice normalnog, što je također normalno. Healthline je razgovarao sa stručnjacima za zdravlje djece kako bi pomogao roditeljima da prepoznaju kada pet tipičnih ponašanja djece ove dobi prelazi granice prihvatljivog i postaje znak da je u pitanju nešto dosta ozbiljnije.

Napadi bijesa

"Napadi bijesa su tipična reakcija kod mlade djece jer ih toliko preplave velike, jake emocije da ne znaju što činiti s njima", objašnjava Jennifer Daffon, savjetnica za mentalno zdravlje. Ona kaže da je to posljedica činjenice da mala djeca još uvijek ne znaju regulirati svoje emocije i često nemaju vokabular kojima bi ih izrazile i umjesto toga krenu divljati.

Međutim, iako napadi bijesa mogu biti potpuno normalni i karakteristični za to razvojno razdoblje, Daffon dodaje da razlog za brigu mogu biti sigurnosna pitanja. Primjerice, ako dijete udara glavom o zid kada se naljuti ili baca predmete na druge ljude, onda bi se trebalo posavjetovati s pedijatrom.

"Još jedan znak upozorenja su česti izljevi bijesa koji traju nekoliko minuta", objašnjava Daffon. "To bi mogao biti pokazatelj disruptivnog poremećaja raspoloženja (DMDD)". Tipični simptomi toga su česti napadi bijesa, razvojno atipičan način reagiranja na trigere, poteškoće u normaliziranju ponašanja.

Važno je napomenuti da je DMDD relativno novi poremećaj i obično se dijagnosticira samo kod djece u dobi od 6 do 18 godina kod kojih se ovakvi simptomi stalno javljaju u razdoblju dužem od godinu dana.

"Dječji terapeut može djetetu pomoći naučiti vještine nošenja sa emocijama i prikladne načine upravljanja njima. Roditelji također mogu raditi s terapeutom kako bi stekli dodatne vještine koje mogu pomoći djetetu da bude uspješnije", kaže Daffon.

Izbirljivost oko hrane

"Od šestog do osamnaestog mjeseca većina djece je otvorena za isprobavanje nove hrane sve dok roditelji i dalje nude velik izbor tekstura i okusa. No, kako se dijete približava drugoj godini života, prirodno je da postanu malo izbirljiviji", kaže Melanie Potock, pedijatrijski govorni patolog i specijalistica za hranjenje, koja već dugi niz godina radi s djecom čija je izbirljivost oko hrane prešla granice normale.

Ona kaže da postoje dva razloga za to – rast se u tom razvojnom razdoblju usporava, a djeca su zauzeta. "Tada ona trčkaraju okolo, igraju se i uključuju u svijet oko sebe pa im sjedenje za stolom da jedu nije glavni prioritet. Pored toga, rast se u odnosu na prvih 18 mjeseci počinje usporavati i onda djeca više jednostavno ne jedu toliko", kaže Potock.

No, to što im više nije potrebno toliko rane ne znači da im više ne treba dobra i zdrava hrana. Kod neke djece izbirljivost u odabiru hrane može prerasti u nešto puno ozbiljnije. Potock u svojoj knjizi ističe sljedeće stvari koje ukazuju na to da je izbirljivost prešla granice i da se potrebno posavjetovati sa stručnjakom:

- Hranjenje djeteta izaziva frustracije i stres u obitelji.
- Rast djeteta se zaustavio, a ne samo usporio.
- Dijete je posebno izbirljivo i ograničava svoju hranu samo na određene kategorije (primjerice samo krekeri i kruh, ili slično), samo na određene teksture ili pak samo na određene posude.
- Dijete odlično jede u vrtiću, ali ne i kod kuće.
- Dijete je imalo epizodu gušenja ili se često guši (čak i ako je u pitanju jedna situacija gušenja, važno je razgovarati s pedijatrom).

Budući da izbirljivost oko hrane može biti normalna razvojna faza, Potock kaže da neki će pedijatri u početku možda brzo otpisati to kao da nije u pitanju problem. No, ona objašnjava da istraživanja pokazuju da barem jedno na četvero djece neće prerasti izbirljivost oko hrane. Štoviše, postoji novootkriveni poremećaj prehrane, restriktivni poremećaj unosa hrane (ARFID), koji često počinje u dječijoj dobi i može biti vrlo opasan ako se ne liječi na odgovarajući način.

"Nemojte čekati da zatražite službeno ocjenjivanje hranjenja kod stručnjaka za hranjenje djece. Taj stručnjak obično ima napredno poznavanje pedijatrijskih poremećaja hranjenja i najčešće je govorni patolog ili radni terapeut", savjetuje Potock.

Udaranje i ugrizi

Nitko ne želi da njihovo dijete povrijedi druge, no postoje neka ponašanja koja smo skloni lakše oprostiti u dječjoj dobi, a to uključuje udaranje i ugrize.

"Neka agresivna ponašanja, poput udaranja u ljutnji, razvojno su prikladna za malu djecu", objašnjava Daffon. "Ona još uvijek nisu naučila društvene norme niti upravljati svojim osjećajima. Zadatak njegovatelja je modelirati kakvo se ponašanje očekuje kada je dijete ljuto ili uznemireno".

To uključuje imenovanje osjećaja koje primijetite kod djeteta i njihovu verbalizaciju djetetu kako bi ono moglo razviti vokabular kojim će opisati svoje osjećaje. U tom se razdoblju djetetu trebaju objasniti prihvatljivi i neprihvatljivi način pokazivanja osjećaja ljutnje ili uznemirenosti.

Daffon kaže da se u tim trenutcima mogu koristiti fraze poput "Vidim da si ljut/a. U redu je biti ljut/a, ali nije u redu biti zločest", ili "u našoj obitelji udaranje nije prihvatljivo, ali možeš učiniti to i to".

Daffon kaže da udarci, ugrizi i druga nasilna ponašanja postaju razlog za brigu "ako se dijete ozljeđuje kako bi se nosilo sa svojim emocijama. To je jasan znak da dijete nema baš pozitivne vještine suočavanja sa svojim emocijama".

Pogrešno izgovaranje riječi

Kao roditelji, ponekad smo krivi što 'padamo' na šašav način na koji djeca izgovaraju određene riječi. Njihovo pogrešno izgovaranje riječi može biti jako simpatično i ne možemo si pomoći da se ne nasmijemo.

Međutim, riječ je o dobi u kojem se počinju manifestirati i problemi u govoru. Kada je u pitanju samo slatka riječ koju će dijete s vremenom naučiti pravilno izgovarati, a kada je vrijeme za posjet logopedu?

"Neke pogreške u izgovoru mogu biti tipične za tu dob", kaže logopedica Nicole Well. Ako vas brine način na koji vaše dijete izgovara riječi, pokušajte ih rastaviti na pojedinačne zvukove ili slogove kako bi ih ono moglo ponoviti, savjetuje Well. Ako ni u tom slučaju dijete ne uspijeva pohvatati kako se riječi izgovaraju, možda biste se trebali obratiti pedijatru da izvrši procjenu je li djetetu potreban logoped.

"Ako je vaše dijete upisano u predškolski odgoj, odgajatelji bi trebali biti od pomoći u uočavanju nedosljednosti u razvoju", dodaje liječnica.

Problemi sa spavanjem

Djeca ove dobi često se bune protiv lijeganja u krevet, a pokušaj pronalaska savršene kombinacije dnevnih drijemanja i noćnog sna može biti nemoguća misija.

"Djeca doživljavaju mali strah da će nešto propustiti dok spavaju, i to je normalno", objasnila je Daffon. "Oni vole biti dio akcije u svako doba dana. Zato prelazak u stanje sna može biti težak".

U tome može pomoći postavljanje dosljedne rutine spavanja – koja je jednostavna za provedbu i ne uključuje previše koraka.

"Druženje jedan na jedan s roditeljem ili skrbnikom može pomoći djetetu da razvije osjećaj povezanosti bez potrebe da se previše trudi", kaže Daffon.

No, postoji trenutak u kojem ovi problemi postaju znak da je u pitanju nešto ozbiljnije. "Ukoliko se kod djeteta javlja velika tjeskoba ili briga zbog odlaska u krevet, možda je bolje to malo detaljnije ispitati, a ne jednostavno pripisati tipičnom odbijanju sna", objašnjava.

Daffon je savjetovala i da roditelji ne otpisuju svaki strah koji njihovo dijete možda doživljava jer su ti strahovi vrlo stvarni. Ako ih gurate pod tepih, to bi moglo samo pogoršati strah koji dijete osjeća i uvjeriti ih da im vi, kao odrasla osoba, ne želite pomoći, saslušati ih ili brinuti se o njima.

"Sve to sigurno ne olakšava odlazak u krevet", rekla je Daffon.

Ako ste bezuspješno pokušali uspostaviti umirujuću i dosljednu rutinu spavanja, ukloniti uređaje s plavom svjetlošću i raditi na smanjivanju strahova kod vašeg djeteta, možda je vrijeme za odlazak pedijatru.


Prevela: Ružica Ereš